Nakon 9 mjeseci konačno sam bio na Petrovoj gori i mogu vam reći da je biti po zvjezdanim nebom predivno. Pomalo sam zaboravio taj osjećaj jer su me pritisnule obaveze, loše vrijeme i povremeno nedostatak volje. Noć s 5. na 6. lipanj 2010. je dobar dio toga vratila. Dolazi ljeto, dolazi ljepše vrijeme, imam više vremena i mogu se opet posvetiti svojoj velikoj ljubavi – astronomiji.

Nisam išao na Petrovo goru s nekom agendom što ću, koliko i kako promatrati. Jednostavno sam utrpao teleskop u auto, nešto hrane, vreću za spavanje, stolac, karte neba i krenuo na put. Već na putu sam vidio da će noć biti predivna jer  Sunce na zalasku je imalo narančastu umjesto uobičajne zagasitocrvene boje. To je značilo da ima malo vlage u zraku i drugih aerosola. Uvijek sam spreman zamjeniti malo ružniji zalazak Sunca za transparentnu noć.

Na Petrovu goru sam stigao oko 21:00 i tamo sam našao Matiju i njegovu bolju polovicu. Još je bio dan pa se imalo vremena za raspremiti teleskop i postaviti sve na željenu lokaciju. Već oko 21:30 na nebu je bilo tucet najsjajnijih zvijezda, među kojima se posebno isticao par crvene i plave zvijezde na zapadnom dijelu neba, tik iznad drveća. To su bili Mars i Regul, blizu jedan drugoga, udalje ne više od širine jednog palca na ispruženoj ruci. Malo dalje Venera je žarila i već nestajala među granama okolne šume.

Negdje oko 22:00h došao je Mario,  forumaš (www.zvjezdarnica.com) Spacewalker. Nakon kraćeg upoznavanja odmah , poput pravih astronoma, smo se bacili na „posao“. Provjerio sam kolimaciju Tristača  (300/1500 Dob)  koja je bila iznenađujuće dobra s obzirom da sam prešao 100km i naletio na neke gadne rupe po cesti. Nakon malo utjerivanja kolimacije postavio sam binoviewer i okrenuo Tristača prema Saturnu. Kako se taj planet lijepo vidio. Slika je bila ne previše mirna, malo ju je ribala nemirna atmosfera, ali opet se vidjelo dosta. Diska Saturna je bio očito jajast, blijedožute boje s tankom sjenkom uz prsten. Prsten nije bio veličanstven, bio je tek nešto deblja linija koja sijeće Saturn na dva dijela. S lijeve strane planeta vidjela su se i dva satelita. Ne moram posebno naglašavati da se Mariu pogled i više nego svidio. Kada smo pogledali Saturn, maknuo sam binoviewer i stavio 17mm Hyperion. Prva sljedeća meta je bio M13, gotovo u zenitu. Ovaj predivan kuglasti skup nikad ne razočara kada su uvijeti promatranja dobri. Jasno se vidio kao hrpa malih, svjetlucavih zvijezda na tamnoplavom nebu. Teško je to opisati, ali svatko tko ga je pogledao zna na što mislim. Veće povećanje je samo još više izrazilo taj efekt.  Nakon M13 pomaknuli smo teleskop do M92, kuglastog skupa koji je poznat po tome da i na najvećim povećanjima ne želi pokazati jasno razlučenu jezgru. Nekako je taj efeket izostao večeras, pojedine zvijezde su se vidjele preko cijelog skupa koji je uporavo zbog svoje kompaktnosti na prvi pogled izgledao i sjajnije nego M13. Nakon rondanja po kuglastik skupovima bacili smo se n tipične manekene lipanjskog neba – M57 i M27. Što reći o M57, na 143x standardno dobra, jasno vidljiva i definirana, kao na crno bijeloj fotografiji. M27 dok smo promatrali nalazi se još uvijek relativno nisko pa smo na 143x vidjeli samo njenu jezgru, tzv „odgriženu jabuku“ ili prema moje mišljenju bolje reći da jezgra izgleda kao pješćani sat.

Mario je htio vidjeti i nešto galaksija na što ja nemam nikakav prigovor, dapače, meni je promatranje galaksija najveći gušt. Prvo smo se okrenuli prema Sombreru. Forma galaksije se jasno vidjela, znalo se na prvi pogled o kojoj se to galaksiji radi. Gornji rub galaksije je bio naglo prekinut tamnom prugom prašine, a iza te pruge se nazirao i „odsječeni“ dio galaksije. Gotovo fotografski doživljav. Tristača smo zatim brzo okrenuli prema Berenikinoj Kosi. Prva na jelovniku je bila NGC 4565. Jasno vidljiva u okularu na 143x Marija je iznenadila svojom veličinom. Par zvijezda dalje bila je M64, galaksija Crno Oko. Nažalost, zbog previše svijetla koje skuplja Tristač, efekt crnog oka nije previše izražen. Može se samo nazrijeti kao nekakva pukotina ispod gotovo točkaste jezgre. Hop hop i evo nas u Lovačkim psima gdje smo pogledali M63, galaksiju Suncokret. Galaksija nije bila nešto impresivno sjajna i velika, ali nešto je bilo u njenoj teksturi, kao da se nazirala struktura zbog koje je dobila ime Suncokret. Jedan pomak teleskopa dalje i evo nas do M51 i njene susjede. Savršeno definirana spirala M51, jasno vidljiva „grudasta“ struktura njene pratilje. Kako se dobro vidjela govori Marijeva reakcija koji je gledao minutu u okular i samo ispuštao nekakve  uzvike. Nakon te fešte za oči bacili smo pogled i na M101. Čak nas ni ona nije razočara i jasno se vidjelo da je spiralne strukture. Posljednje su na red došle M81 i M82, poznati duo u Medvjedu. Impresivna predstava sjajnih galaksija koje su se pomalo gubile u svjetlosnom zagađenju sjevernog neba. Pogledali smo M82 na većem povećanje , samo da provjerimo da li su sve njene glavne značajke još na mjestu. I mogu vam reći da jesu, i dalje duguljasta,  sjajna,  s tamnim pukotinama po sebi. Nakon ove runde promatranja uzeo sam malo pauzu. Mario je u međuvremenu otišao pričati s Matijom, a ja sam na vreći za spavanje uživao u pogledu na nebo iznad sebe. Kasnije sam prekinuo pauzu i gledao neke tamne galaksie u zviježđu Zmaja.

Oko 01:00 bacili smo dalje na promatranja. Strijelac se već bio uzdigao iznad šume na jugu i odlučili smo malo haračiti po njemu.  Nekako u to doba dobili smo i goste, mlađi par iz Zagreba koji je na svoju ruku došao na Petrovu goru isprobati 200/1200 Dobsona. Oni se držali svog teleskopa, a mi svog pa smo se bacili razotkrivanje tajni središta naše galaksije. Prva na redu, M8, s OIII filterom je bila kontrastna, sjajna, bez previše zvijezda koje je filter ubio. Jasno se vidjela laguna, prosjeci kroz maglicu. Nešto predivno. Sljedeća na redu je bila M17, maglica Labud. Labud se jasno vidio, ali vidio se još i ekstenzija maglice u vidu potkovaste i veoma tamne strukture koja izvire iz „labudova repa“. M16, veoma fotogenična maglica, ali škrta za vizualno promatranje, se vidjela kao magla među zvijezdama, ništa posebno. Tada sam maknuo OIII filter i okrenuo teleskop prema M20, maglici Trifid. Jasno se vidjela trolisna struktura maglice, samo što je bila dosta tamna. Ah, da si 10° viša iz naših krajeva. Poslije Trifida na red je došao M11, a nakon njega sjetio sam se da opet s OIII filterom bacimo pogled na M57 i M27. OIII filter je toliko digao kontrasta da su te maglice doslovne paralo vidno polje okulara, M27 mi se osobno činio i presvijetlim. Tad, nakon M27, sjetio sam se još jedne divne maglice – Veila. I kakav smo pogled imali, ljudi moji dragi. Vlaknasta struktura se jasno vidjela, pojedini „oblačci“ ili grumeni materije u njoj. Predivno nešto. Mario se posebno oduševio. Nekako u to doba smo primjetili da nebo postaje svijetlije na što sam ja pomislio da već dolazi zora. Nije bila zora u pitanju već mjesec u zadnjoj četvrti. Toliko smo se priviknuli na mrak da nam je njegov izlazak izgledao kao svitanje dana. Odustali smo od ozbiljnog promatranja i popili smo po pivo uz ugodan razgovor. Tad smo još odlučili pogledati malo kroz 25×100 dalekozor da vidimo komet u Andromedi. Komet C/2009 R1 McNaught sam našao od prve i bio je izrazito sjajna, izgledao je poput kuglastok skupa, okrugao s  sjajnom jezgrom. Pažljivim promatranjem uočili smo i rep, pa čak i nešto što bi moglo biti antirep.  Jel nas to mašta prevarila? Ne znam, moramo pričekati fotografije. Polako smo se počeli spremati, Mario je još bacio pogled na Mjesec i Jupiter kroz 25×100. Negdje oko 03:20 smo se svi lijepo pozdravili s Marijem i on je otišao kući. Ja sam otišao 10 minuta kasnije, a Matija mi se pohvalio kako je još u 6 snimao flatove. Zaključak: kad bi bar svaka noć bila ovakva, naravno, bez Mjeseca.

Vedran Vrhovac