Kad vas ujutro dočeka dosadna kasno jesenska kiša, astronomija vam je zadnja stvar na pameti. Naravno, ako ste normalni, ali ako ste član AD Beskraj, eeeee to je drugi par rukava.

Naime, još u srijedu/četvrtak su meteorološki modeli počeli izbacivati vedrinu u subotu navečer, nakon cjelodnevne kišurine. K tome, Mjesec je taman u mlađku i ne smeta, može li bolje! Takva prilika se ne propušta uovom dijelu godine, kada je sve puno oblaka, magli, tmurnoće i onog dosadnog, sivog vremena. Dogovor je pao, ide se loviti razvedravanje.

I tako, probudim se u subotu ujutro i čujem kišne kapi kako lupaju po limu. Pogledam kroz prozor, a ono sivilo, blato i kaljuža. Palim komp, ispijam kavu i gledam prognoze, kažu razvedravanje iza 14h. Polazak bi na Petrovu goru bio oko 16h pa do tad vrijeme ubijam planiranjem promatranja,kućanskim poslovima, igranjem igrica…

Dolazi 14h, vani još oblačno. Na tren kao da se slabo sunce pokazalo ali kud god pogledam oblaci. Satelitska snimka pokazuje kako se razvedrava, ali to razvedravanje kasni za prognozama. Mjerkam, gledam i procjenjujem kako će se razvedriti oko 17-18h tek. A ništa, idem utovariti teleskop u autopa ako bude prilike, idem. Ostatak društva je jednako nabrijan, iako se u tonu komunikacije dalo naslutiti kako se spremaju na neuspjeh.

Utovarujem teleskop i potom se vraćam po garderobu za promatranje. Na horizontu vidim zalazak sunca i vedrinu, ali izgleda tako daleko kao da se neće razvedriti još satima. Neki javljaju kako su već gore te da je sve puno magle i vlage. Idem unatoč svemu pa makar bio i ćorak, neće biti prvi put da sam popušio tri sata vožnje i 150 kn goriva.

Negdje na autoputu kod Karlovca uočavam zvijezde, rekoh opa! Vozim dalje i kod Tušilovića stajem na piš pauzu. Izađem iz auta a kad ono milijun zvijezda na nebu. To, biti će odlično. Nakon 20 min vožnje eto me na vrhu Petrove gore. Astrofotografi su ranije došli, oprema je već složena i čuju se prigovori na vlagu, rasprave o odabiru objekata. Postavljam teleskop i odmah aktiviram grijač sekundarnog zrcala. Sve pohvale malom čudu od 1W, uspio je cijelu noć vlagu držati podalje od sekundara. Na vizualnom dijelu mi se pridružila Sabina sa svojim 20 cm newtonom.

Po postavljanju teleskopa usmjeravam pogled u nebu i uočavam komet 46P/Wirtanen golim okom. Odmah ga pokazujem Sabini a naše komešanje je uočio dio astrofotografa pa su došli i oni baciti pogled. U teleskopu je komet bio sjajan i velik, iako bez neki detalja. Najbolje se vidio u 7×50 dvogledu. Nevenka je komet kroz moj teleskop opisala kao „tako, niš posebno“, ali je u Sabininom teleskopu vidjela zelenkastu boju. Lovro je finderu vidio rep, ja ga nikako nisam mogao uočiti.

Nakon kometa je na red došla galaksija Messier 77, samo par stupnjeva dalje od kometa. U njoj je eksplodirala supernova, ali jako je blizu jezgre pa smo odlučili provjeriti vidi li se. Koliko god se trudio od supernove ništa, a probao sam cijeli raspon povećanja, od 65x do 300x. Sama galaksija se lijepo vidjela pa sam je skicirao.

Imao sam u planu za tu večer promatrati sektore neba ali sam bio toliko promrzao da mi je čak odgovaralo neplanirano skakutanje po objektima. Da sam slučajno zasjeo i zadubio se u tamne fleke, smrznuo bi se za pola sata. Do negdje 20h skupilo se već par posjetitelja pa smo zajedno gledali razne Messiere. M1 se jako lijepo vidjela, čak je imala granulastu teksturu. Potom sam ljudima pokazao NGC 1023, često zaboravljenu galaksiju u Perzeju. Svima je ličila na NGC 7331, sjajnu galaksiju par stupnjeva od Stefanovog kvinteta. Potom smo se prošetali po dvojcu Messeir 35 i NGC 2158, Messier 38 i NGC 1907, Messier 36 i Messier 37. Čak smo i Plejade pokušali ugurati u vidno polje teleskopa ali jedva su stale. Mogli smo vidjeti maglicu oko onih najsjajnijih zvijezda. Pogledali smo još Andromedu, koja je jasno pokazivala pruge prašine i zvjezdani oblak – NGC 206.

Na kraju smo pogledali Orionovu maglicu. Znam da je već klišej ali moram joj posvetiti par redaka. Znate ono kad gledate po stoti put isti objekt i mislite da ste vidjeli sve? E večeras je to bio slučaj. Pogledao sam je i mislio sam da sam vidio sve ali onda sam pogledao bolje i uočio hrpu novih detalja. Tamna maglica između Trapeza u M42 i M43 se jasno vidjela. Kad kažem vidjela, bila je tamnija od fona neba! Sve fine filamente, mjehuriće i detalje po Orionovoj maglici ne mogu ni opisati, nisam dovoljno rječit. Vidjeli smo i maglicu NGC 1973/75, poznat kao Running man a da sam se mogao posvetiti promatranju, vjerujem da bi polovio još dodatnih detalja koje inače ne uočavam.Koliko god Orionka bila lijepa nisam više mogao ignorirati činjenicu da su mi se prsti smrzli. Kada su ljudi završili s gledanjem kroz teleskop rastavio sam ga i spremio.

Kako to uvijek bude, po rastavljanju teleskopa kao da je puhnuo slabi južni vjetar i podigao temperaturu za celzij ili dva, dovoljno da otopi moje prste. Nek ide sve kvragu, više teleskop ne sastavljam, uspio sam uloviti 3h nasumičnog promatranja u mrtvoj sezoni, ne mogu se žalit. Krenuo sam kući a astrofotografi su ostali skroz do zore.

PS: SQM je mjerio nebo na 21.75, ali znam da fulava pa bih rekao da je bilo oko 21.55. Uskoro on ide u Kanadu na kalibraciju pa će i mjerenja biti preciznija.